Borba mačevima seže u daleku povijest, u razdoblje drevnog Egipta iz kojeg datiraju prvi zapisi o mačevanju kao nadmetanju u kontroliranom okruženju koje se provodilo u zaštitnoj opremi za trening, uz nadzor sudaca.
Mačevanje se uvijek smatralo nečim višim od samog sporta – umjetnička je to forma, antički simbol moći i slave te duboko osobne, individualne forme izražaja. Kao jedan od najstarijih sportova, bio je iznimno popularan u dvobojima u Srednjem vijeku te viteškim turnirima koji su od 16. stoljeća predstavljali svojevrsnu atrakciju. U Europi se mačevanje najviše prakticiralo u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, gdje je bilo iznimno popularno među plemstvom.
Prvo je pisano spominjanje mačevanja kao izraza zabilježeno u Shakespeareovoj komediji „Vesele žene windsorske“. Krajem 19. stoljeća, francuski je mačevatelj Camille Prevost uspostavio pravila mačevanja, a u to je vrijeme u Engleskoj održano prvo regularno natjecanje u mačevanju. 1900. godine utemeljen je prvi mačevalački kongres na Olimpijskim igrama u Parizu.